– Čega se u životu najviše bojim? Vlastite nemoći, a upravo to je ono što mi se upravo događa. Ako se ja razbolim, tko će se brinuti o Alenu i kakva će mu budućnost biti – tiho je, ne mogući suspregnuti suze, kazala Sunčica Oreški (38) iz Prebukovja, s ljubavlju privijajući na grudi sina Alena (8,5). A dječak, slijep od rođenja, zbog djelomičnog autizma i nesposobnosti komunikacije s drugima, posve izoliran od vanjskog svijeta i od vršnjačkog društva, poput ptića privinuo se majci. Nju najviše voli, ona je cijeli njegov maleni svijet, u kojemu su još samo dvije osobe – otac Boris (35) i baka Albina (63), koja od tuge i suza ni riječ nije mogla progovoriti. Cijeli život te obitelji, koja živi u uzorno održavanoj kućici prepunoj cvijeća, 24 sata dnevno vrti se oko Alena. Toliko, naime, traje zahtjevna briga o bolesnom djetetu, koja je obitelj dovela do ruba materijalne egzistencije.
- Alen je na svijet došao u 35. tjednu trudnoće, a porodili su me 35 sati nakon što mi je puknuo vodenjak. Prohodao je tek sa šest godina, nosi pelene, jer fiziološke funkcije još ne kontrolira. Zbog sljepoće, autizma i izoliranosti, maleni nije sposoban za redovito školovanje i loše reagira na odvajanje od roditelja i na druge ljude. Teško ide i školovanje u Centru Tomislav Špoljar u Varaždinu, kamo ga vodimo radi privikavanja na djecu i društvo. Užasava se liječnika i bolnica, jer pamti da tamo nije doživio ugodne stvari. Pokušali su mu popraviti vid operacijom na Rebru, ali nije uspjelo, stanje se čak i pogoršalo, desno oko je „iskočilo“, pa su mi tek u poliklinici Svjetlost kazali da je dobio očni tlak. Većinu pretraga i kontrolnih pregleda mora obaviti pod anestezijom – jada se Sunčica, koja je cijeli život podredila brizi za Alena.
Odbija čak i pomisao na smještaj dječaka u ustanovu, čak i unatoč narušenu zdravlju i činjenici da je zbog izdataka za rehabilitaciju obitelj pred financijskim kolapsom. Sunčica, naime, triput tjedno autom starim 18 godina Alena vozi u Varaždin u školu i na fizikalne terapije, a tu su i putovanja do klinika u Zagrebu.
- Do Varaždina vozim 55 kilometara u jednom pravcu, a mjesečno nam za gorivo i druge troškove ode oko 3000 kuna, puno više nego što mi iznosi naknada majke-njegovateljice. Dok ja vozim, majka na stražnjem sjedalu čuva Alena, bez nje ne bih mogla. Ne pitajte kako se snalazimo za hranu. Kupimo sendviče, pa onda Alenu damo salamu, a mi pojedemo golo pecivo. Suprug radi kao građevinac, a plaća mu je 2100 kuna. Najveći nam je problem auto, koji je gotov, već je davno dao svoje, a novca nemamo. Bez auta sam nemoćna, jer do najbliže Bednje imam pet kilometara puta, a dijete ne mogu nositi – očajna je Sunčica.
Alen nikad nije bio na moru…
- Iako sam i sama oboljela na štitnjaču, te su mi noge toliko bilo natekle da sam se uplašila kako ću se dalje brinuti o Alenu, to mi je sve u drugom planu. I majka se razboljela. Za hranu ćemo se sami snaći, uzgojimo nešto na okućnici. Mi se odričemo svega, ali trudimo se da barem on dobije ono što voli. A voli slatkiše, čokolade. Voli zvučne igračke, jer zvuk je njegov prozor u svijet, obožava pjevati i kupati se. Na žalost, na moru Alen nikad nije bio. O tome ne možemo ni razmišljati – uzdiše Sunčica.
- Auto nam je najveći problem, bez njega Alen ne može do bolnice, do škole, nikamo. A naš ima preko 220.000 kilometara. Još kad sam ga od švercera kupio rabljenog, već su mu kilometri bili „skinuti“ – tiho je rekao Boris Oreški.
Svi koji žele pomoći obitelji Oreški u nabavi vozila, svoj novčani prilog mogu uplatiti na žiroračun otvoren u Zagrebačkoj banci broj 2360000-3114725540, ili se javiti direktno obitelji na adresi Prebukovje 57, Bednja. (ljr)
Foto: B. Težak