Valjiko mešo je oduvijek bila vrijeme i mjesto okupljanja, tu su se razvijale nove ljubavi i poklanjala licitarska srca. To je bio susret rođaka i cijelih familija, a posebne pažnje su se uvijek posvećivale gostima ili domaćim ljudima koji su zbog ekonomskih razloga iselili u druge krajeve, ali bi redovito dolazili na Valjiku mešu.

 

Također je oduvijek velika tradicija bila na proštenju pojesti kotlovinu (na bednjanskom govoru se kaže pečajnko tj. pečenka) i popiti gemišt. U bednjanskom kraju se još uvijek priča kako su stare bakice u svojim rupčićima mjesecima prije proštenja sakupljale novčić po novčić kako bi si priuštile pečenku na proštenju.

 

Stare fotografije s bednjanskih proštenja pokazuju da je na proštenjima uvijek bila velika gužva, a ono što posebno upada u oči je da su svi vjernici bili obučeni u tradicionalne narodne nošnje (sturinjsko äprovo). Zbog te tradicije je ove godine Općina Bednja zajedno sa KUD-om Franje Serta odlučila pokrenuti akciju koja bi bednjansku Valjiku mešu ponovno ukrasila s narodnim nošnjama. Akcija je vrlo jednostavna: onaj tko dođe na proštenje u narodnoj nošnji, bit će počašćen s besplatnom tradicionalnom pečenkom i gemištom.

 

Možda se sama konkretna akcija čini pomalo vulgarnom, netko će možda prokomentirati kako se ljude želi potkupiti s jeftinom hranom i pićem. No, akcija ima malo dublje značenje. Često se govori kako su u bednjanskom kraju zbog izoliranosti prostora i stoljetnog siromaštva prethodne generacije današnjoj generaciji ostavile vrijedno blago koje se u cijelosti može obuhvatiti jednom riječju: baština. Od govora, glazbe, starih hiža, nezagađenog prostora do običaja i nošnji, sve se to može svesti pod baštinu. Zadatak za našu generaciju je da ta baština koja je zbog patnje i sitromaštva prethodnih generacija ostala sačuvana, bude sačuvana i za iduće generacije.

 

Za sada najbolje stojimo s glazbom: Kavaliri, Etno-festival Cvetlin i puno mladih sastava koji njeguju domaću narodnu glazbu garancija su da će se ta glazba sačuvati. S govorom stojimo malo lošije, sve manje djece govori bednjanskim govorom, ali još se držimo i pomoću projekata želimo uvesti bednjanski govor kao izborni predmet u naše škole. Stare hiže ćemo pokušati obnoviti pomoću projekata prema strukturnim fondovima Evropske unije i dati im novu namjenu kroz ruralni turizam. Već smo pokrenuli projekt pokrivanja s tradicionalnim škopom, prostor ćemo i dalje čuvati od zagađenja, običaje ćemo čuvati putem KUD-ova.

 

Ostaju narodne nošnje. Njih moramo i želimo iz starih škrinja i ormara vratiti van, želimo ih „proluftati“ noseći ih na sebi barem nekoliko puta godišnje. Zbog toga vas pozivamo da na Valjiku mešu dođete obučeni u narodnu nošnju. Ima to zaista puno dublji smisao od pečenke i gemišta, iako svatko od nas voli nešto pojesti i popiti na proštenju.