U nedjelju, 1. kolovoza 2010. na internet portalima sam pročitao tužnu vijest. Bacivši se pod vlak samoubojstvo je počinio Mario Novak, profesionalni fotograf iz Ludbrega. Mario je rođen u Ludbregu, završio je Elektrotehnički fakultet u Zagrebu, nakon čega je otišao u Sjedinjene američke države. Još od malih nogu bavio se fotografijom, a karijeru je nakon Sjedinjenih američkih država nastavio u Hrvatskoj.
Marija Novaka sam prvi puta upoznao 2006. godine, kada je iznenadno došao u prostorije Općine Bednja izrazivši želju za snimanjem Bednjanskog kraja. Govorio je o svojim ambicijama da napravi veliku fotomonografiju Hrvatske, no budući da mnogi dolaze u Bednju sa velikim riječima ja to nisam previše ozbiljno prihvaćao jer te velike riječi previše često ostanu samo na – riječima.
Kao i svakog drugog, ja sam Marija pristao provesti kroz Bednjanski kraj i već na prvim bregima u Šinkovici Bednjanskoj Mario je stao oduševljen krajolikom. Izvadio je fotoaparat i odmah je snimio fotografiju poštara Jakoba Kneza koja je kasnije i završila u Marijevoj fotomonografiji Hrvatske.
Mario je već tog prvog dana snimao neumorno i oduševljeno naše bednjanske brege. Ono što mi je upalo u oči toga dana bio je puni prtljažnik fotografske opreme: stativa, raznih fotoaparata, fotografskih ploča, objektiva itd. Sjećam se da je vozio VW Golfa unajmljenog od rent'a'car-a i da me ta silna oprema nimalo nije impresionirala.
Impresioniralo me nešto drugo. Kada smo na šljunčanoj cesti u Meljanu na jakom usponu od zaselka Vrbanići prema zaselku Kotarščaki, nakon problema prilikom uspona upali u grabu, shvatio sam njegovu odlučnosti i upornost. Uložio je silnu energiju da bi automobil vratio natrag na cestu, ali nije odustao od fotografiranja, nastavili smo prema Kotarščakima. U tome trenutku sam zaključio da Mario Novak nije jedan od onih koji u Bednjanski kraj dođu s velikim riječima i odu. Mario Novak je tada pokazao ono što će se potvrditi kasnije. On je u Bednjanski kraj došao surađivati, što je i dokazao s puno fotografija koje je poklonio našem kraju.
Nakon prvih snimanja, Mario je u Bednjanskom kraju bio nekoliko desetaka puta. Snimao je sva godišnja doba, razne teme za razne projekte i uvijek bi slao svoje materijale nama u Bednju. Uvijek nam je svoje materijale davao besplatno na korištenje i na taj su način nastali mnogi uspješni bednjanski vizualni materijali (plakati, brošure, kalendari itd.). Jedan od najuspješnijih bio je kalendar Općine Bednja za 2009. godinu s motivom raspela i Bednjom u pozadini, a fotografiju Šime Dukarića na plakatu za 24. Etno festival „Cvetlin 2010.“ također je napravio Mario Novak.
Marija su se posebno dojmili naši zaselci i stare kuće, a za jednu od fotografija starog prozora (obluka) snimljenu u zaselku Vrbanići prilikom prve posjete kazao je da mu je najprodavanija fotografija u New Yorku. Na taj način sam i ja shvatio da mi u Bednji nismo ni svjesni vrijednosti baštine koju imamo.
Nakon uspješnog izdanja fotomonografije „Hrvatska“ koja na naslovnoj strani ima fotografiju Trakošćana, Mario je u Trakošćanu organizirao i prezentaciju knjige. Nakon prezentacije za njegove je goste organiziran program „Doživi Zagorje“ s kojim je on bio ponovno oduševljen Bednjanskim krajem, u koji je još češće dolazio.
Tragedija od prije godinu dana ostavila je na Mariju neizbrisiv trag. U zadnjih godinu dana Mario više nije bio isti, to se vidjelo u svakom razgovoru s njim. Ja u ovome tekstu neću ulaziti u njegove privatne probleme, smatram da se to nas u Bednji niti ne tiče.
Ovaj tekst neka bude posvećen radu Marija Novaka koji je donio puno dobrog Bednjanskim kraju. Neka Mario Novak bude istaknut kao jedan od onih ljudi koji nisu ni na jedan način direktno vezani za Bednjanski kraj, a ipak su se u njega zaljubili. Hvala Mariju što je poklonio puno ljubavi Bednjanskom kraju, jer ona će se vječno vidjeti na njegovim fotografijama.
Alen Sajko,
Zamjenik načelnika
Općine Bednja